Kornjača

1

Svu trku zora pokreće! Diže kipove od vode u kojima su očaj i vjera. Povodeći se za njihovim krepostima, bivam sama. Tako dovoljno sama, meni to ostaje nejasno, a odatle moj prvi, moj osnovni korak, u početku neugledan, kasnije neznačajan.

Budim se! Napitak mi bijaše noć, a meso moje kao o podne dan.

Tek što sam se protegla u svojoj šutnji, a već moram biti nijema. Besposlen li je to moj san ili moje oči? Pogledam zelenilo brijega, okrenem se prema dolini: ja sam budna, eto, budim se, ali tek pijana trijeznost od svega toga. To doba koje govori, to je izvan mene; ako išta nedostaje, doduše nije muk nego oprez da se ne prekoračim, da me moja skromna vika ne uznese; ali ne do neželje, već duboke ukopanosti koja me svaki čas mami.

Ovaj predah..., volim što ću se čim otvorim oči prevariti, ja i sav ovaj daleki mir. Ta radost, to srce za suton ne znalo: o svjetlo, iz svjetla se iznosiš.

2

Je li to slabunjavi znak s neke pozadine? Tek glavu dižem, a kosti kao paučina. Korak, pa korak, ali ne raste se, ne pada se: kao da me zemlja izbacila između dvije pošasti da me ni jedna ne dodirne; kao da me lišće začelo u svojoj smjeni da me radost mimoiđe.

No neka se suše usta, ja nemam riječi ni trošne ni velike; tek daleko vidim ustitralu rijeku, veliku i ne moju. Ne dolazim tamo, to poručujem svakoj pernatoj glavi koju vidim da prolazi. Ostat ću na pola puta gdje se svaka put bijeli, želi, a ne dodiruje. U tome slutim nešto kao zaključak najmanjeg života.

3

Sada znam sve! Pod ovim krovom nalazi se ono što mi nikakvo putovanje neće oteti. To je humak na koji prilažem svoje ostatke, mjesto koje grlim.

O kukavna mi zagrljaja!

Gubim svaki čas ono što sam u početku imala: i to se zove pad u čistoću.

Pored mene u ogrtačima prolaze vjetrovi. Oni su slobodno mogli zavisiti o svome snu. Tako se činilo.

4

Ovo nije predio iza onoga srca koje slavim. No nastanit ću se i živjeti zauvijek ovdje. – Govorim to sada bez opasnosti da povrijedim u sebi čedo trijeznosti. – Prljave se kese, ni ljepota tijela, ni krepost ovdje ne spominju; nema dobara, tek pravednici uredno rasiplju svoju smrt utanjujući je pokretima svoga mesa.

Osjećam užas – slutnju duha, ali ne vičem, nisam branič ničijih djela. Sporo se vučem ulicama, nikada nisam sama čitava; gdje je onaj dio mene (na kom sam ga rastanku ostavila?) što mi je spajao prvi i zadnji zaglavak, a mislila sam da će mi biti razbibriga kada me bude hvatao škrip smrtni?
Glava mi pada, naslanja se na oklop. Star je ovaj kamen i neću da se varam: iz njega neću izvući nijedan pokret. Otišla mu snaga sa davnim mladim stanovnicima u grobove. Bježite, nedorasli i mladi! Samo grobnice, njihovo kamenje vječito živi, hranjeno najljepšim snovima; ovaj je kamen bez duše i uzajamne vijesti, to su šarade osušene kosti. Želi okrepe, želi srčika kičmenih. Krenite na sve strane ovoga grada, ovoga kamena! Korak vam nema težine znamenita Dioklecijanova slova. I ptice, osuđeni stvorovi, ovdje laganije podnose zrak. Usrknuo im kaplje težine; sada se više od svega mogu rasplinuti.

Ja ipak ostajem. Već davno imam razigran grob, i već sam sebi milija jer mogu počivati u zalogu svojih očiju i rođene građe.

5

Znam snagu i mjere svoje. Hodati mi je, hodati. Zemlja je teška svima koje nije zahvatila prava rijeka nehaja. Prerasti sve ulomke zraka. U putu od mene do stabla jedini je razlog stablu. U visini ptica ima okove, u visini jedini je razlog ptici. Znam snagu i mjere svoje. U igri uhodim svoj korak: jedna, pa druga – veselo sječivo prži mozak, škrljut svakodnevna. Tko je to, o kakvoj budućnosti govorite? Slažem padež do padeža osnovne svjetlosti koja sebi vruće deklinira utrobu. O svi moji prijatelji, nikada vas ne vidjeh, i gonetah vam vlastiti brid, živu oštricu na vašem ramenu. O svi, konac izgubljenog lova. Kada ću do vas? Krilo mi je, u svom zaboravu, začuvalo tajna vrata među biljem.

6

Na mojoj kori neke ptice sadržajne. Gdje da uđu? Već davno ih čekam. Tako živjeh. Gdje da uđu? One smiruju vodu i nad vodom korablje, i nad vodom planine, čovjeka i životinje koje imaju neporočnu utrobu. Tišini su pjesma, pjesmi njena tišina: beznačajna tačka koja gospodari. Gdje da uđu te ptice, ptice?

7

Iz kišnih dana sjurio netko nož gdje mi bijaše, čas prije nego je povukoh, glava. Očito, sasvim drukčija optička stvarnost. Samo spavači znaju što se rascvalo na ponoćnoj kiši. Nož lamatao, a ja spavala. Mirna. Svoj oklop sam stvarala od opasna oblika sušene vatre.

8

Bliže od te šutnje sada u travi. U središte (kažem) zagrli, službo, koju sam preuzeo sa strahom od mrtva prijatelja.

Sjene kruže oko mene u viru. Jasno razlikujem samo znamenja nekih, druge me plaše. Najdublja je ona što dolazi iz crnine krošnje. Ona me gleda i oduzimlje mi uspomene. Tako odlaze s moga vrha i nikada se više neće vratiti u koštani dio mene. Izgubljen u meni zauvijek ostaje vladar i oblik.-  Osušena grla pjevam nove pustinje.

9

Moje nespremano bogatstvo? Još na vršcima imam krhotine: suho žutilo kao suho lišće.

U njemu su brzonoge životinje legle, pokorne, a još mlade.

U njemu su se osušile biljke blizanke.

Da me bar zadužilo, zadužilo zaboravom, općenom tugom; jedna bi mi neželja bila čista, skok posve poletan. I strah lišen ohrabrenja.

10

Vidici, vidici, kako mi od vas slabe zalihe pogleda. Vi putujete, zar da vam se pridružim?

Tako bez rastanka, poraz niti mi počinje niti svršava. Moje oči od bijela vjetra putuju, a ja pod čahurom gojim svoje potrebe. Tako nečiste i prljave da bi se u njima vječno nastanila.

11

U nevidljivim i neiskazanim visinama: tako govorite. Te riječi me umaraju i nadvladavaju. Pa što poslije toga? Zar mi je šutjeti? Nipošto! Lava grije moju donju stranu koja se uvijek strasnije osjeća od svih uzleta i zenita. Moja je opijenost niska. Nijemo mi čulo prelazi trave i paprati i vode što nikada ne sumnjaju u sebe. Večerom mi je radost i jutrom mi je radost ovaj živi žamor što ga nebo otvara i zatvara.

Vi kažete: mijenjaju se plamenovi, stalno nešto gori i novo se srce sluti. Ja kažem: planut će. Ako me obmanjuje oko, ne obmanjuje glava. Ispod mene sijeku se vatre i čujem dogovor vrele vode. Ispod mene pješčane struje svoju usijanost ispovijedaju. Zaboravi zračnu uspavanku! Kiše struje obrnutim redom.

Čemu da budem nestrpljiva? Bez molitve i uzdanja uništavam svaki svoj dan. Tako mi je svaki čist. Ovo jutro raste od kamena do kamena, oblikuje mu pretvrdu dušu: to je moja ljepota, sretna sam što je to uvijek novi dar. Zime će doći da me pouče dobroti duboka sna. Čitav red naslanja se na mene: gdje nema razloga za preveliku radost, nema ni za tugu.

12

To uvijek priželjkujem, onda idem korak i vraćam se. Ostajem na vratima svoje kuće; glavom u tom vrtložnom zraku. Danas, danas ipak ta svečanost počinje: ulazim unutra, van tog opakog sunca. Igra se začinje razgledanjem mojih oslikanih zidova. O moj oklope, koji svakako želim zaboraviti, opet jedno tvoje posvećenje, tebi obraćam smežuranu glavu.

To je ta lijepa jeza, ta vraćena samosvijest, uski zidovi pucaju, zakoni ishitreni saobraćaju ravnopravno. Zašto tražiti tu omraženu dvojnost? Ovdje imam sve. Stabla se kao anđeli titraju svojim šumom. More se prostire od snage sunčanog vrela na domak moga oka. Ubijaju se međusobno ptica i njen jednolični ritam, cvjetanje i njegov zrak: smrti dolaze iz sebe, njihovo je carstvo potpune zime i kiše grijano od vlastitog ognja.

Ta blažena stvarnost kosoga brida! Tako ste u meni odjednom uzbudili sva moja godišnja doba. Ne želim biti prevarena, naprežem se da svučem vašu tešku obuću. Vraćam se sama svojoj pjesmi koja nije nikakav uspomenski krug. Zašto ta napominjana dvojnost! Trza mi se srce na ovim slikama i ovom stropu beskonačnoga rođenja gdje ne želim drugo, ni treće: ništa izvana. Nisu mi prijatelji ostali za vratima, evo na zidu njihove oči gledaju me iz svakog sloja što se preda mnom rastvara.

13

Kad tijelo krene, središnja voda stalno ga vraća na okup; vuče pokrete u sjenu, pritječe da im dade težinu, da ih stegne granicom.

Tako, u dubini naših kostiju ništi svaku razigranu glazbu. Umjesto u sjaj, mokra srebra pretvaraju se u tragičnu mutnež. Ozrači li se ruka, vraća je ishodišnom plodu. Olovne riječi gradi, miješa ih sa tijestom tjelesnim i biljnim suncem.

Središnja voda bez uresa i laske: Dobra u svojoj poniznosti, sigurna u svojoj sporosti; od nje se ne odvajaju suze što produžuju život; ona ne odgađa našu smrt, ne nalazi lagane izlike u mirisavim lijekovima.

Ne oholimo se vodom bistricom što svaki čas hlapi. Središnja voda, kada nam duh klone i tijelo onemoća, skupa sa sobom odvući će nas u svoje matične luke: u grotla dubokih mora gdje je san potpun.

14

Sve ovo, sve ovo svršit će se, zima se sprema zauzeti zelene perivoje i zastanke.

A tako dugo očekivana jesen!

Ne traži ni pogledom ništa. Od toga napora nikamo tijelo ne stiže. Sve nam je odneseno, i sad ruka motri na krv što mrmori zastravljena na donjoj ljestvici slapa. Tako, brzo se reklo zbogom.

15

To je opoj kojega se trebalo čuvati. Tuda je trebalo proći, ne dati tome sjećanja, ne osvrnuti se. Pitamo se: što je to život snažan i zanosan, kad krv poigrava svjetlosnim prizmama u našem bešumnom predjelu; što je to, taj cvijet koji gine, ali bez uzdaha što bi dalje mjesto njega pjevao?

Naginjući se preko ograde, padamo u jednu sumornu pješčanu pustinju koja se gubi u nejasnom horizontu. Tonemo, tonemo zauvijek, s iluzijom dobrodošlice dalekom pristaništu. Ako se osvrnemo, bilje ima nerođene sjemenke: da li još uvijek za utjehu?

16

Iz nas će podzemni plameni i lave prekriti svo raslinje, što se dugo prelijevalo preko naših rubova.

Mi smo temeljito nemoćni na profil svih vrućina i ostat ćemo blagi zbog stida što smo ikada zaželili nedodir. Početak ili kraj: kosti se pretaču u zvuke, i zvoni naše zvučno meso na ulasku u zaton. Diže se dim i magla na mjestu naših koraka. To li je ta vječna vjera, rašireni svemir i željeno pomlađenje? To neporočno doba gdje više ne dršće ruka?

17

Dolaze mravi. Neprekidne horde mrava promiču. Iste sitne noge koje se poigravaju besmisleno zrakom, i crni trup, i pohlepna glava. Prolaze, prolaze. Zemlja im se otvara u kutu, a zraka ih nalazi u odsjaju njihovih leđa. Red traje, neponovljiv je zastoj niz padinu grumena osušene zemlje. Samo jedan, ošamućen valjda jutarnjim vremenom, na vrhu travke lamata izgubljenom glavom, tražeći svoj i biljkin ishod.

Hiljade, hiljade ovih isto sazdanih stvorenja odlaze u neko neizmjerno leglo ili grob. Leglo ili grob savršen sa svih strana, sa istom mišlju središnje klime i luke.

Sveobuhvatna pjesmo, što vežeš svaki ovaj kraj i početak, svaku ovu glavu i zadak u igri dviju daljina. Oni prolaze, oni ostavljaju trag da ga kiša lagano briše. Oni su sada, i vrijeme njihovo uskoro bit će potpuno.

18

O vrijeme, o stvari beskorisne. Iz sna, iz obližnjeg sna brežuljka. Iz zapisa na oku lista što ga noć briše.

Nešto odlazi, nešto odlazi. Slijedim sjenu te stvari što odsustvo pjeva, što sada čini uvaženo nebo, čini tišinu i lijepu promjenu. Vežu se dvije nejednake mjere čistoće, pretače se pelud iz jedne u drugu zračnu prazninu. Budite u zraku! Ako vas vaša slana voda u vama kupi, to sada hlapi.

Skupa sa mnom, brate kamene! Ti zaslužuješ obnovu raspuštenosti, što se činilo da je zauvijek nestala, rasap koji tvori sjenu i počinje iz sjemena.

19

Raste odnekud greben o kome je trebalo govoriti, daleki prijatelji moji.

Ali nema vas, ni mene nema.

Raste grebenu svjež brid, obijestan malo od sunca i osame, malo od nevidilice koja ga rastače prema onoj strani kuda odlaze sjene i vjetrovi.

On će, bojim se, proći ispred vaših očiju i utrnuti se.

Jer nema vas, ni mene.

20

Idem ulicama i čini mi se imam riječi jednog vrta koji još nitko nije vidio, koji je i meni nepoznat i meni samoj daleko lijep.

Onda se odjednom sjetim: za mene u njemu mjesta nema, niti za jednu moju kretnju, niti za jednu moju riječ.

Kroz mene gledaju zelene visine i trebalo bi da volim ovaj čas, kratkoću ovog blagog časa u kojemu kroz moje ruke prolazi lišće puno tihih sjena.

Ali onda se sjetim: za mene u njemu mjesta nema, niti za jedno lice tako stvarno.

21

Od grumena do grumena zemlje postoji velika ljubav koja drži sve korijene na okupu i sprovodi šutljivo hiljade i hiljade godina, a o tome se ništa ne zna u zraku i u svijetu. Ptice što čuvaju jaja toplinom krila nešto o tome slute, ali mekani kljunovi i pogledi u drugom pravcu skrivaju tajnu od naših očiju i sila. Već se šapće kako je opasno gledati u nebo, dok trule naše noge i sjene lete na oblake. Naravno, o tome se ništa pouzdano ne zna, tek djeca čuju odron skladne gore; mi još obično imamo parkove i zgodne krilatice, a livade i poljsko cvijeće čekaju Spasitelja!

22

Ujutro sa suncem boje ulaze u vrt.

Pri svakom koraku postoje tren i odu dok ne uđu i u najskriveniji kutak.

Kroz čitav dan neprestano dolaze i odlaze, dižu se i spuštaju: boje listova, boje latica, boje sa svih strana što stoje prema visini otvorene.

23

Našlo si se ispred mene, u ovoj zori, za svojim skrušenim licem, o sjeme. Tu sada stojiš i opčinjavaš tolikim mirom, što je doličan ukras predstojećem veselju. Ogrezlo u suncu, sve dublje u zemlji, ničim ne pokazuješ da si maženo i pomnjivo čuvano. Toliko su te obratne strane zabrinute za te da se sa radošću miješaju pod tvojim plaštem u živodajni eliksir. To se vatra gasi, a voda upaljuje zaobljeni žižak. – Kako li se brzo dokrajčilo stvaranje svijeta! S nježnošću punom ljubavi tvore ti središnju tačku potpune tihosti gdje se začinje sladostrašće nad kojim oblijeću leptiri.

24

Ja gledam stablo. Gleda me stablo. To traje tako. Kreću se mora.

25

Znam da nekada nisam dovoljno opipljiva. Bilo je vrijeme kada sam se zbog toga brinula. Danas, to je za mene nešto na što sam se navikla. Moj prijatelju, nije to da se ne svraćam na onaj bajam koji smo skupa davno gledali. Jedino, okrenuo se on nekoliko puta za ovo vrijeme do buduće slike, ne više prošle, ne više uspomene, ne više tijela i mirisa. Smještaj mu se izmijenio: on je sada ono što mi se tek treba dogoditi, za čime sam težila i težim. Ako se sa mnom išta dogodilo, mislim da je to bilo ovo obraćanje vremena. I to je čitav moj napor koji se još nije svršio. Blaženi su oni kojima se ovo prošlo nije uplelo u korak. Ovo prošlo nije okrenulo ubuduće, kao to moje gledanje bijelog rascvalog bajama. Blaženi su oni kojima ruka ne nailazi na otpor ove bjeline, nego im ide direktno kruhu ili nožu (svejedno) pa mogu biti, i jesu, opipljivi i stvarni, tj. opipljivo stvarni. Odmah kažem: ja njima zavidim. Ja se ovim bajamom ne hvastam. On je, često mi se učini, jedino ono što me progoni.

A dan nalaže ono što sobom donosi: upliće sve elemente i boje. Bez prekida neka podlost, neka izdaja i kukavičluk. Tu trka počinje! Progoni me taj bijeli list na kojemu sam nametnula one pretenciozne znake koji nisu ništa drugo do pad. To je tu bilo, pokazalo se, pokvarilo vidik. Ništa za to što to ne zna moj susjed. Taj vidik više nikada nije bijel, nikada. Nije taj vidik samo izlika, to je ono moje bijelo stablo, što je, evo, sada opet za vratima, na vratu.

Vjerujem da postoji mogućnost zamjene jednog osušenog lista s drugim svježim, kao što su poslije nekih smrti moguća ponovna rođenja. Ne znam iz kojih to izvora i opravdanja dolazi. Mislim da je tu u pitanju smisao za nesreću: da iz muke vučemo kamate. Ali tko da sve odgurne od sebe. Ova crna tačka postaje stalni inventar. U početku se čini da će je neki stvarnosni vjetar svakidašnjice odbaciti, i da ćemo je zaboraviti. Polako vidimo da se to ne događa. I najednom, počinjemo se koncentrirati na ovu crninu, tu crnu tačku koja je bez dimenzija, bez susjeda, bez vreve, bez ikakva svjetla i svijeta. Tako pejsaži iščezavaju, u tom jedinstvenom mraku nema suputnika, i ruke koje bi nas odatle izvukla. Stablo, pokriveno kao za pomrčine, govori kako smo ga proigrali, progoni nas. A istovremeno se javlja: A da li smo za drugo, osim stabla, htjeli živjeti? Gdje je ona početna pjesma našoj neporočnoj ljubavi?

26

Vrijeme je da kažem svoj nehaj. Da li ću do stabla ili vode: dobrim izborom što ću promijeniti? Mene moj put više neće nadmudrivati. Dosta mi je da zagrizem korijen i osladim pripitomljenu utrobu, dosta mi je da se naradujem svim vezama koje su skladne i svim vezama što na sklad troše smrti. Sada se pitam: zašto si se moja dušo gizdala pitanjima. Pružam glavu vjetru i oblacima, a noge već davno su na zemlji: u spoju tom sjaji moj mir. To je nađena zračnost, postupni slijed usitnjavanja i zemaljsko osjemenjenje. Sve što se tražilo dugo na putovanjima sada nadolazi kao nehajni crtež. Komorna muziko kraj okamine, možda tako idemo prema mjestima što ih nikada nismo saznali, u pouzdano prijateljstvo zraka i kiše. Prihvaćam vrijeme ovo i vrijeme suprotno: buđenje ne odgađa svoj čas, niti san nalazi zapreku: sve će se stvari izložiti neminovnoj čitljivosti. Tko još sjemenu označuje svršetak? To što se davno bijaše izgubilo u korijenju, vraća se sada. U tom neizvjesnom sumraku, kome se prepuštam, naslućujem neki zajednički znak noći.

27

Nemoćan borac. Tko da se kavži sa sjajem, za ovoliko oholosti nisam spravna. Na dnu puti stišćem se do neizmjernog pepela, do te vatre prostranstva. Toliko boli ovaj rodni kraj. Ako se ne uspijem uzdići posredstvom tajne do dubljih visina? Sunce mi je darovano, i ova toplina što neprestano nadire iz tijela ne prestaje me ismjehivati.

28

Vatra se vodom gasi. Jakost malotrajna prevladava se hladnim pepelom bez slave: na ono što k nebu hiti priliježe ono što je kadro za svaku pukotinu i svaku strminu. Zalamataju dva-triput crveni jezici da sasijeku zrak i pouče čistoći, onda iznenada, sjedinivši se s prahom, voda prevladava daljinu. I tu gdje nikakve vrtložne struje i leptiri nisu postojali, sada se ponovo vraćaju. Živi život od vremešnosti vode. Život moguć, držan distancom tekućeg melema od vruće duše, i vruća krika što sam sebe u sjemenu siječe. Vatra se vodom gasi. Hladi riječi što bez djela same sebe hvale, opranu im utrobu sprema na trajniju plodnost. Od zemlje korijenju se vlaže dlačice za sokove obrnute sa svršetkom krune. Od putene vlage razigrali su se predjeli. Otvorile se daljine svem što ima mladu dob.

29

Izmilim glavom. Dotičem legla znamenitih stvari; ali sjene naiđu i kažu: ništa nismo dodirivali. Vraćam se u središnji krug kuće gdje moje zračno pamćenje pokreće virove umjesto svih putovanja i izlazaka. Tu ostajem. Tu ostajem zauvijek. Možda je ovo doista vrijeme rasapa.

30

Ne kažem: ptica, niti kažem: priđite k meni. Zašto tražiš od mene, slučajni putniče, suvisli poredak flore ili prašinu svih dobara? Ovdje sam na isušenom kamenu gubila tragove. Voliti svoje čudno meso: meni je ono gorčalo: zakapala sam želudac u pijesak, i, očarana iznenadnom željom aprila, ponovo ga vadila kao podzemni plod da mu se sa svom vrućinom svoje trapljene duše poklonim. Isto sam željela, i isto ne željela – to mi bijaše okrepa i prokletstvo. Zaplitale su se riječi oko svoje sline, obrtali se rukom najmanje daljine. I danas, kada sve to pogledam, nejasno mi je zašto bijaše toliko suza.

31

To bilje što pred nama stoji i njiše se, sveza je muzike i vode. Hodamo mu sve bliže kao na hodočašće, mi tek rođeni i nespretni u dodirima, očekujući napola mudrost, a napola pouku zaborava.

Gledamo travu tanku, vlatavu i zelenu: kao u zagrljaju opliću zvukovi vodu. Glasnost bi da proplamsa, voda dođe i smiri je u pitominu. Voda hoće pasti u neznatne rupe, a zvuk je vuče suncu. – Gledamo mi svezu muzike i vode u kojoj će se svaki posebni spomen mimoići do jesenskog žutila i laganih hlapova kada se na kraju sve do nepoznatoga razlaže.

32

Započinje u meni posvemašnji nered i ugled nekorisnosti. Okrenem se: tako sklona propasti. Pogledam naprijed: propadljiva bogatstva čine uzglavlje novoga života. Sigurno, nisam se nadala ovom početku i svršetku. Uzdiže se zakon dječjeg vida, toliko potreban onespokojavajućim ciljevima.

Kako da nazovem tu izmjenu udesa sličnu godišnjim dobima? Ta, ne štedjeti izvore blagih stanja. Harmonija koja to nije slavi se kada ispražnjena čekam novu prazninu, potpunu suhoću.

33

Počelo je od bilja, sitnih trava i životinja. – U tome dobru nismo spavali! Sve se tek naznačivalo. Gradovi su gradili tragove svečanosti. Kakva časovitost! Možda je taj nehaj bio za zaboravljanje kao izvorna duša sjemena što puca jer gdje nam bijaše potrebni zemnik za potvrdu halapljivih tokova koji se više nisu mogli sagledati u pogledu bilja, podalje od nas.

34

Za sjenkom, za sjenkom! S udruženim protivnim stranama nemira. Dok je svaka riječ u ustima otvoren otrov i izazov. Jedna uklanja horizont, druga sitni pijesak pod koljenima. Da li sam znala zavoliti prozuklo dno sudbine?

35

A sada kada nadođu kiše i nastane strka leptira, kukaca i ostaloga zračnoga života, i ja ću, osjenčana tamno, u svoju zapuštenu kuću.

Ljeto je trajalo dugo. Raščinilo mi vlažnu misao, osušilo kosti. Rasklimana ne vidim izlaza u neki bolji život. – U kuću, u kuću, onda će padati kiše, nastat će led i drveće će se pritajiti: vidjet ćeš, treba mi zavapiti bar neko nesnosno zlo.

36

Visoko klatno njiše se od grane do grane, govori riječima početka: tišina nad vodom. – To zavarava. Niti ta ruža, niti išta drugo nije nam prijatelj. Svaki se cvijet roguši i urla na naš prilaz: urazumite vjetrove, mene ne. Moja je boja opreka vašem kretanju, moj je miris opreka vašoj snalažljivosti. I dok rastemo iz svoga tijela, ne rastemo od ljubavi. Svaki dan slaže sjenu na sjenu, i na kraju s najkrhkijom biljka se združuje i pada. To je prijateljstvo. Gledajmo, pa što? Ima li nešto, ima li nešto tu tako očito da naznači put?

37

Meni nisu nikada govorili o božanskom mužu. Krili su od mene sve ono što se zrakom zbivalo, što se zbivalo u vjetrovima i visoko iznad mene. Ima vrijeme obnove, ima vrijeme sablasti i odlazaka: ja sam znala uvijek samo jedno vrijeme. Mene je samo moja trudnoća vodila do nekih nepoznatih mjesta: kopala sam pijesak i nisam ga zaboravljala sve do novih života. Šta je sada ovo? O kakvim plamenovima govorite? Ako nas i sasijeku, o tome, naravno, bit će riječi drugom zgodom. Za to sam nespremna.

38

Bilo je dana koje sam posvećivala svjetlosti, njenom udaljenom izvoru; bilo je dana kada mi se činilo da osluškujem sile zemne. Nekada bijah zauzeta svojim bezumnim kostima, nekada svojim mesom. Ali, jao, gdje sam se to zaustavila? Sada, kome se još mogu približiti? Kruži taj šumni svijet, u njemu ja određena da živim, u njemu željna da ga se obranim. Svaki vjetar s ruba postaje gorak bedem, truju mi usta vlastite riječi. Zanesena stojim nad kostima svoje krvi. Zato kažem: to je svršetak koji u meni spava. Vani se suše trave, sasvim su zamrsile onu nepoznatu melodiju od jutra: a šta se dogodilo? Moja kob nepoljuljana varkama, sumnjama i nikakvim željama za neviđenim daljinama bila je tu u blizini, svaki čas na dohvatu da je privučem i spasim od svih mogućih gubljenja koja su išla u nedogled. Kamo si htjela? počela sam da kričim, a onda sam od velika milja i hrabrosti zaplakala nad svojom ljepotom.

Nad tom pustinjom moj oklop čvrst stoji. Kakav napor da omekša ovaj dugo stvarani hlad! Kako da počnem. Možda već gine potomstvo i srodstvo. Hoće li to probuditi moju suzu? Umjesto toga zabavljam se sjajem, redam riječi u polutamnom zraku.

39

Ah, taj sitan usklik na pragu novoga dana. Moglo je sve biti prespavano, bar do pravoga plama. Ovako me svaka ptica nadpijeva. Bez plama, bez plama kraj je svekolikom vjetru: duše, sveti bože, smiluj se svakoj velikoj trijeznosti.

OSNOVNI KORAK

(dnevnik kornjače)

Između dvije težine svladavamo naš stari poraz. To je put oholosti i loše krvi u neprimjetni rast skladnije oholosti i krvi. – Tako izrasta ova riječ u ustima vode i nesmrtne čistoće: zbir sitnih uvijek svježih početaka.

*

Računam sa svakim dijelom vremena kome je srž neko raskršće, neka životna radost. To me učvršćava u misli kako svako praćakanje u intimnom kraljevstvu poluizdaje i njezine sjene nije osamljeno. Moji se neki prijatelji možda gase (i svi mi djelomično s njima), ali koliko osvješćenih trenutaka daju pravo mojoj laganoj samovolji.

*

Svakog časa se ponovo javlja zapovijed nad širokim vodama koje stoje u indiferentnim, nikada probuđenim, odnosima pod sobom i nad sobom: uzgajati vidovitog bolesnika.

Stalna je skrb prgave moći da nadmaši neobično složenu ravnotežu prizora. Zašto sjenčiti putanje? Nad vodama stoji svijetla nebeska arhitektura isto toliko stvarna koliko i voljeno lice.

*

O zemlje, što se tiho savijate u mom liku, koliko ću još poželjeti početaka, da bi vas bio dostojan napustiti kao neispisano zdravlje koje se troši u veseloj sezoni, ali ne u mojoj koja ne prestaje.

*

Težina sa svih strana. Nebo nas obuhvaća svim godinama svjetlosti, i neizvjestan sam namjerno kada drugo ne mogu biti.

*

Ne mislim na onu taštinu koja bi htjela sebi označiti sobu u sunčanom prolazu, do kao na uzletište.

*

Sve bliže srcu bitnog straha, o vrtu, za kojim vapije moja noga.

*

Toliko me vjetrova dovode do naivnosti s kojom se ne mirim. Čak se bojim kazati: ruža – I kao ružan pas skrivam se od svojih riječi.

*

Jedinstveno mal, osjećaš suradnju svih niti do apsurda, do bezmjerja, do bezuma; zato, jedino stvaran, miriš se s početkom poretka iza galaksije, iza samoga sebe: obrnutoga cvijeta.

*

Ta bezumna samoća koju prihvaćaš možda će te utješiti, ali te neće riješiti razloga. Ostaje više od svega da vidiš onu kamenu ogradu za kojom laju psi viši od svijeta.

*

Prolaze lica obdarena siromaštvom. Propuštam da ih vidim, ali svaka njihova crta daje mi svijest o mojoj dobi. Ništa nalik dobroti, možda ni smiješnoj nježnosti. Dotičem sliku koju nikada nitko nije uznemirio: još je jedino malo stvarna da ne pružim ruku.

*

U početku je prijateljstvo naivno: traži se razmjena za beskonačnu vatru. Vremenom se gubi ime zamjene, i zvuk lijepe igre, ostaje samo vatra.

(Povjerenje se plaća formom. Potpuno istinit je možda samo onaj koji ima iluziju o pjesmi.)
 

*

Ovo što traje zaslužuje da bude, da se pretvori u crnu radost. Sjaj nije zaslužan što živi, i to mi pomaže da produžim.

*

Sunčani stih, to toliko potpuno vrijeme mrtvih.

*

Moja se želja mrvi u smrdeće preobrazbe bez kraja i ja polako s njome počinjem graditi jednu svoju postaju, pa drugu: koliko srca! Zaborav životinja upozorava na jedno jedino lice na kojemu se šara samo izvornom florom.

*

Vratit će se ta ptica što glavom tuče o strop zemlje ponovo jedinom centru.

*

Lutalica koji već godinama krstari našom šumom, oktriva tragove, zna svaku pticu, prisustvuje viđenjima običnosti i neobičnosti a u carstvu gdje se susreću čovjek i strvina u borbi.

Izvrstan lovac koji je objesio pušku o klin da bi mogao prići bliže bistrini jezera i ritmu prastarih hrastova.

*

Kamo u mrak? Gorki smutljivče, meni je i jasnoća odveć nejasna.

Obe strane dočekujem ravnopravno. Želim smanjiti razmak između sebe i neprijatelja.

*

Suviše jednostavno da volim samo suglasje prstiju. Euforija moje početne luke čini od mojih ustiju grob.

(To je udruživanje koje pokazuje bezumnost najglasnije riječi i najmanje vatre. Anđele moj, satrt od mojih čavlenih nogu!)
 

*

Ljepota vašeg rata je u njegovoj moći da heroji ispune zagrobni život. U njegovoj kratkoći stoje ispružene ruke.

Ovo je doba bez granica, čitavo teže od nagle smrti.

*

Vrlo nesigurno ide ta obala prema meni, iako želim nju i njezinu sreću. Toliko toga nedostaje da vidim pitominu jednog crvendaća kojega ću nazvati drugom i čiji je pjev jedino velik za grozd dušinog pejzaža.

*

Trenutak koji uzima dobro raspoređen stol u sebe, odnosi se prema meni naklono i ravnodušno (kao prema kucanju vlastitog srca), a odatle dolazi do mira bez pobjedničke drskosti.

*

Usta, koja ste toliko jasnih rana uprljali, toliko cvjetova sažegli, kažite koji je to čovjek što živi od hrane budućnosti, od snivanja, i ne odjeljuje to od vremena, nego radi posao jednostavan i čist.

*

Svaki čas za praznom stranom otvara se bogat vidik: vrata u koja ulazi dijete.